sjecas li se Sarajeva

Dobrodošli na moj blog..... OVDJE ĆETE MOCI PROCITATI O MNOGIM STVARIMA VEZANIM ZA SARAJEVO I UZIVATI U LIJEPIM SLIKAMA!!!!!!

02.05.2010.

33.

Sjećaš li se Sarajeva?

2.maj 1992.godine.....poslije ovog datuma više ništa nije bilo isto.

Grbavica

Prvi masakr.. tadašnja ulica Vase Miskina 27.maj ´92

Jedni izlaz iz Sarajeva

zgrada skupštine

Sarajevske Ruže....Mislim da ih više nema,bar ne na upečatljivom mjestu.Možda je ostala negdje,gdje će biti daleko od javnosti..pa polako uvenuti kao i ostale.

Vijećnica

Zapaljena Zetra

 

 

 

 

06.04.2010.

6.April

 

6. april- Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma i

 18. godišnjica od opsade

Grada koja je trajala 1.425 dana!!!!!!!!!!!!!!!!!!

 

 

Sarajevo uvijek ustaje iz pepela!!!!!!!!!!!!!!!!

04.03.2010.

31.

Sarajevski zanatati

 

Stari zanati bačeni u zaborav 


Kaligrafija se s pravom smatra jednom vrstom umjetnosti.

 

Arakijadžije ili kapari bave se izradom svih vrsta kapa, ali i tradicionalnih fesova.

 

Abadžije su se bavile izradom seoske odjeće od domaćeg platna.

 

Limari ili tenećdžije se pojavljuju krajem XIX st. Proizvode razne predmete od lima: posuđe, fenjere, oluke, peći i sl.

 

KAZANDŽIJE - Ovo je jedan od najstarijih zanata,koji se održao i do danas.

 

Sarači (sedlari), spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanata.

 

FILIGRAN-KUJUNDŽIJA - Ovo je jedan od najstarijih zanata, a bavi se izradom nakita.

 

Abadžije 

Abadžije su se bavile izradom seoske odjeće od domaćeg platna. Danas se izrađuju dijelovi odjeće kao suveniri.

 
Arakijadzije

 

Arakijadžije ili kapari postoje u Sarajevu od 16. st. Bave se izradom svih vrsta kapa, ali i tradicionalnih fesova.

 
Filigransko kujundzijski zanat

 

Obrada i iskorištavanje metala je zauzimala značajno mijesto u zanatskoj proizvodnji.

Među zanate koji su se bavili obradom metala spadaju: kovači, tufekčije, sabljari, zildžije, bravari, kazandžije i kujundžije.Finom, umjetničkom obradom metala bavili su se: kazandžije i kujundžije. Kujundžije su majstori koji su izrađivali nakit od zlata i srebra. Kujundžijska čaršija nastala je u prvoj polovini 16. stoljeća na mjestu današnje Gazi Husref-begove ulice i Malog Kujundžiluka. I danas u tim ulicama većinom rade zlatari. Filigranski zanat je nastao u okviru kujundžijskog, a vremenom su se majstori filigrani usavršavli i pojedini osamostalili.

U početku su kujundžije izrađivali komade nakita, dok su filigrani pravili ispune savijajući i pletući od srebrene žiceprecizne ornamente, kojima su se punile praznine na komadima nakita ili su se samo lijepili po površini. Sama riječ filigran je latinskog porjekla i znači „nešto precizno". Turska riječ za filigran je „telkar", pa je pretpostavka da je filigransko umjeće u naše krajeve došlo preko Dubrovčana. Srebro koje su koristili naši majstori se uglavnomdobivalo od raznih ruda iz okoline Kreševa i Srebrenice.Prvo bi se sačinila tanka žica koja se zatim velikom preciznošću „plela" i letovala za podlogu specijalnim srebrenim prahom. Od žice su nastajali i danas nastaju savršeni oblici, te se filigransko umjeće s pravom svrstava u umjetnost ili, kako se obično kaže, u „umjetne zanate". Odvajanjem od kujundžija, filigrani počinju praviti ne samo nakit, već i predmete upotrebne vrijednosti, kao što su: kutije za čuvanje nakita i novca, ženske torbice, lule, cigarluke... Oni su pored nakita ukrašavali oružje, odnosno ručke za sablje i razne vrste puški.Od nakita su izrađivali, ali izrađuju i danas, belenzuke i halhale-vrste narukvica, naušnice, broševe, privjeske, teperluke-ukrase za ženske kape, pafte-kopče za pojas, ali i čitave pojase. Filigranski i kujundžijski zanati su se sačuvali i do danas i postoji nekolicina majstora koji čuvaju tradiciju u izradi nakita. Nadamo se da će svoje umjeće prenijeti mlađima, te da ovaj zanat, odnosno umjetnost obrade srebra i zlata, neće izumrijeti nanašim prostorima.

 
Kaligrafi

 

Kaligrafija se s pravom smatra jednom vrstom umjetnosti. Razne vokacije i poruke ispisane do savršenstva dovedenim arapskim pismom, predstavljaju prava remek-djela. Ovi natpisi su izrađivani na papiru, drvetu, koži, metalu i sl. Danas se izrađuju levhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim natpisima.

 
Kazandzijski zanat

 

Kazandžijski zanat je dio esnafa kojem pripadaju i kalajdžije. Jedni izrađuju predmete od bakra, a drugi ih prevlače klajem. Budući da se predmeti od bakra, naročito posuđe, nije samo klajisalo, nego i ukrašavalo ornamentima i gravurama, to je davalo i umjetničku dimenziju ovim proizvodima. Posao ukrašavanja su uglavnom radile žene, a naziva se savaćenje. To je vrsta ukrašavanja,tipična za Sarajevo, koja se održala do danas.

 

Zanat je u Bosnu i Hercegovinu došao sa dolaskom Osmanlija i od 16. stoljeća, na istommjestu gdje se nalazi i danas, locirana je Kazandžijska čaršija. Mada su se kazandžijski dućani mogli vidjeti i na Vratniku, centar ove djelatnosti je oko ulice Oprkanj na Baščaršiji. Ova Čaršija je podmirivala potrebe za kazandžijskim proizvodima u cjeloj BiH. Mogli su se pohvaliti sa najmnogbrojnijim priborom za rad i sa više od sedamdeset različitih proizvoda, među kojima izdvajam: kuhinjsko posuđe i posuđe za serviranje raznih vrsta i veličina; posuđe u kojem se donosila i držala voda, đugumi, ibrici i leđeni; pribor za kompletno posluživanje kahve-table, ibrici, džezve, zarfovi; različiti sakralni predmeti- proizvodi za rasvjetu, za brijačnice, za banje...

 

Glavne sirovine za rad su bakar, kalaj, olovo, nišador, te peći sa visokim temperaturama u kojima su se ovi elementi topili i izlijevali u pripremljene kalupe. Posao je bio izuzetno naporan i zahtjevao je posebnu opremu, tzv. zavita, koja se morala održavati vlažnom. Prvi kazandžija se pominje u Sarajevu 1489. godine da bi njihov broj vremenom rastao, te su početkom 16. stoljeća već mogli osnovati esnaf. Postojale su porodice koje su se ovim zanatom bavile kontinuirano preko 150 godina. Ujedno, ovo je prvi esnaf u kojem su se članovi počeli baviti i trgovinom bakra, kalaja i kazandžijskih proizvoda. Prve podatke o ovome susrećemo početkom 18. stoljeća, dok se kod ostalih zanatlija ovaj prelazak javlja tek polovinom 19.stoljeća. Zahvaljujući Austro-Ugarskoj vlasti osnovana je posebna radionica za umjetne zanate koja je dala dodatni poticaj razvoju ove djelatnosti.

 
Kazazi

 

Ljetopisci i putopisci ostavili su brojne tragove o životu naše Baščaršije. Zanatlije su bile brojne, toliko brojne da su imale svoje ulice: Sarači, Abadžiluk, Kazazi, Terzijska čaršija... Bilo ih je na desetine. Mnogo šta im je prijetilo: požari-od onog prvog 1480. do onog najstrašnijeg, kad je cijelo Sarajevo nastradalo, 1697; poplave, bolesti i druge nedaće. Samo u pedeset godina 18. stoljeća pomrlo je 145 terzija, 118 kazaza, 64 abadžija i mnogo drugih. Uprkos tome, zanatlije su ovdje živjele i htjele opstati. Čuvali su svojom voljom i ljubavlju zanat, ali i Baščaršiju. Ostalo ih je veoma malo, ali oni svjedoče o dugogodišnjoj tradiciji, ljepoti krojenja i umjeću ukrašavanja, kako gradske, tako i seoske tradicionalne nošnje. Manufaktura, industrija i navike učinili su svoje...

 
Kovaci

 

Kovački zanat se pojavljuje dosta rano i jedan je od zanata koji izumire. Oni su izrađivali razne predmete od gvožđa i željeza, od dijelova za gradnju kuća do raznih vrsta alata za druge zanate i obradu zemlje. Danas, pored ovih, proizvode se i razne vrste svjetiljki, halke za kapije itd.

 
Papudzijski zanat

 

Gledano kroz historiju nošenje obuće je u uskoj vezi sa kulturom stanovanja. Još u drevnim civilizacijama Starog istoka, gdje nastaju prvi gradovi (urbane sredine), bila je odvojena vrsta obuće po namjeni. Strogo je bila odvojena obuća koja se nosila vani i ona koja se nosila unutar kuće ili hrama.

 

Smatralo se bogohuljenjem ući u hram ili kuću sa obućom koja se nosila van ovih prostora. Takav odnos prema kući i hramu se zadržao kroz historiju u sve tri monoteističke religije, s tim što se kod kršćana ovo donekle izmjenilo prilikom sažimanja ove religije sa Rimskim carstvom. Papuče tako postaju obuća koja se nosila isključivo u kući i oko kuće. Dolaskom Osmanlija u Bosnu započinje proces urbanizacije naše zemlje osnivanjem gradova tzv. levantskog tipa, gdje je jasno odvojen privredni od porodičnog života u mahali. Papuče su dakle sinonim za kulturu stanovanja u gradu ili za gradsku kulturu. Sama riječ papuča ima korjen u arapskoj riječi „babuš", koja se u perzijskom izgovara „papuš",a do nas je došla u obliku kao „papuča".Osmanlije su izvršile organizovanje zanata u esnafe (cehove), a zanatlije koji su se zatekli u Bosni uklopili su se u novoformirane organizacije. Papudžijski zanat je pripao čizmedžijskom esnafu. Ovom zanatu su pored papudžija i čizmara pripali i mestvedžije i firaeldžije. Papudžije se u defterima prvi put spominju 1530.g. i tu se vidi da su zastupljeni u neznatnom broju, ali već od polovine 16. st. broj ovih zanatlija je veoma narastao.

 
Saraci

 

Sarači (sedlari) spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanatlija. Pojavljuju se već 1489. godine i opstaju do danas. Ranije su se bavili proizvodnjom konjske opreme, opreme za putnike, kao i proizvodnjom nanula i opanaka. Danas su više okrenuti proizvodnji opreme za pse, kožne galanterije, a od tradicionalnih proizvoda proizvode: zembilja, nanule i papuče. Pored toga bave se i popravkama proizvoda od kože.

 
Vezilje

 

Sarajevski vez je nadaleko poznat. Vezli su se dijelovi nošnje, koje je kasnije dovršavao terzija. Vezilje su radile po kućama i nisu imale zasebne dućane. Tek dolaskom Austro- Ugarske Zemaljskavlada otvara vezioničke radionice. Danas postojevezionički dućani u kojima se izrađuju vezeni stolnjaci, salvete,jastuci, odjevni predmeti i sl.

web portal ljutibosanci.com
 

 

 

aladinke.jpg

 

 

 


 
 

 

 

 

04.03.2010.

30.

Muzički paviljon

 

Evropski običaji podizanja gradskih paviljona u Sarajevo je donijela austrougarska vlast. Malo je poznato da je Sarajevo nekada imalo čak četiri paviljona. Od njih je najpoznatiji bio Muzički paviljon na At mejdanu, koji je izgrađen dvije decenije nakon tzv. Sarajevskog paviljona, koji se nalazio kod Alipašine džamije.


Po dolasku austrougarske vlasti u Sarajevo, stara osmanska kasarna "Kršla" je obnovljena, a na starom trgu At mejdan, na kojem se u osmansko doba trgovalo i utrkivalo konjima, izgrađen je moderan trg.


Želeći da novi Trg cara Franje Josipa obogati posebnim sadržajem, austrougarska vlast je 1911. godine zadužila češkog arhitektu Josipa Pospišila da u ravni s ulazom u kasarnu izgradi Muzički paviljon.


"Pospišil je projektovao dvoetažni paviljon kvadratne osnove, u čijoj je unutrašnjoj kružnici stajalo 12 stubova koji su pridržavali krov. No, stubovi nisu bili povezani lukovima nego su napravljeni u pravoj liniji", objašnjava Mufid Garibija, arhitekta i poznavalac sarajevske prošlosti.


Na donjoj etaži paviljona nalazila se kafana, a na gornjoj je redovno svirao vojni limeni orkestar. Paviljon je pokriven neobičnim krovom iz tri dijela, namjenski rađenim za limeni orkestar koji je u njemu svirao. Nesvakidašnji dizajn krova prilagođen je boljoj akustičnosti.


Nakon odlaska austrougarske vlasti iz BiH 1918. godine, Muzički paviljon na At mejdanu je i dalje postojao, ali bez nedjeljnog koncerta vojnog limenog orkestra. Paviljon je zapaljen i uništen 1941. godine.

07.04.2009.

Akademija likovnih umjetnosti

Jedna od najljepših zgrada u Sarajevu je svakako Akademija likovnih umjetnosti !

Nekada je bila Evangelistička crkva ,sagrađena je 1899  u romaničko-bizantijskom stilu po nacrtima Karla Paržika.Godine 1911.sa strane su  nadograđeni krilni objekti.

Danas je ovo zgrada akademije likovnih umjetnosti, a da je to nekad bila crkva govori i ploča koja je postavljena na pročelju.



06.04.2009.

6.APRIL...Dan oslobođenja Sarajeva

Sarajevo uvijek ustaje iz pepela!

 

Sretan  Dan oslobođenja Sarajeva!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!







22.03.2009.

VILSONOVO ŠETALIŠTE

Za mnoge Sarajlije Vilsonovo šetalište ima isključivo sentimentalni značaj.

Na šetalištu pored Miljacke, u aleji lipa začete su mnoge velike i male ljubavi.Tu ispod svijetiljki mnoge generacije doživjele su svoje prve ljubavi,prve poljupce ali i prva ljubavna razočarenja.Šetališe ljubavi i uzdaha!

Vilsonovo šetalište je dobilo naziv po dvadeset i osmom američkom predsjedniku Tomasu Vudrovu Vilsonu.On je 1917.godine objavio rat Njemačkoj.

Šetalište je napravljeno za vrijeme austrougarske vladavine i nosilo je naziv po njihovom diplomati Benjaminu Kalaju-"Kalajeva promenada".U periodu od 1941-1945 godine šetalište nosi naziv "Musolinijevo šetalište",tek poslije pada fašizma ponovo dobiva stari naziv "Vilsonovo šetalište"!

Nepouzdano se zna da na Vilsonovom šetalištu ima 480 lipa....neko je vjerovatno izbrojao!





24.02.2009.

Jekovac

Sarajevska mahala iznad Baščaršije,po nekim predanjima je dobila ime Jekovac zato, što svaka riječ gore izgovorena čuje se najmanje tri puta. Ljudi su se penjali na Jekovac da to provjere i da gledaju grad.

Drugo predanje kaže da je Jekovac dobio ime jer su gore ubijani osuđenici.

Jednom se Fadil-paša suprotstavio carskoj naredbi,nije htio dati potpis...građani su ga osudili,izveli na Jekovac i kamenovali.Na Jekovcu postoji jedan mali podzid kao spomenik gdje je bio kamenovan.

 



23.02.2009.

Šeherćehajina ćuprija

 Prema jednom natpisu u Mostarskom gradskom arhivu, ćuprija je možda bila izgrađena već 1585./1586. godine. Samo ime mosta navodi na tumačenje da ga je podigao neki šeher-ćehaja Sarajeva. Po nekim izvorima most je izgrađen 1620. godine .

 

Prema predanjima most je podigao Hadži Husejin Hodžić,koji je bio upravitelj grada (šeher-ćehaja).Husejin je imao jednog sina Mustafu koji je poslom otišao u Stambol.Hadži Husejin pošto nije imao više djece naumi da sagradi nešto u svoj spomen.Poče graditi kamenu ćupriju preko Miljacke ali je nije završio...umro je.Sin se ubrzo vrati iz Stambola i završi ćupriju.

Ćuprija je najbliži put iz grada do Alifakovca...gdje je zakopana i Mustafina hanuma.



22.02.2009.

ALIFAKOVAC

Naselje Alifakovac nalazi se iznad Šeher-ćehajinog mosta.Tu je jedno od najljepših starih sarajevskih grobalja.Prema nekim zapisima groblje na Alifakovcu nastalo je još u XV vijeku.

Po predanjima,naselje je dobilo ime po Ali-ufaku što znači Mali Alija.Ko je prolazio gornjim dijelom Alifakovca mogao je vidjeti do zida česme ,jedan mali mezar,sa malim nišanom iznad glave.To je mezar Ali-ufaka.









17.02.2009.

Sjećaš li se Sarajeva.............

..........

08.02.2009.

Sjećanje za ZOI ´84

Što je sve to bilo tako, zaslužni su svi koij su tih dana disali kao jedan - građani, sportisti, privrednici, turisti iz ostalih krajeva nekada zajedničke države, stranaca... Svi su, istinski, doživljavali Igre kao nešto svoje-naše, i svako je doprinio koliko je mogao da Igre ni u čemu ne zakažu. Mi, stariji, koji smo na svoj način bili direktni akteri tog velikog ljudskog tima, osjećali smo se tih februarskih dana osamdeset četvrte zaista olimpijski, kao da smo bili u nekom rajskom ambijentu, svako nam je bio drag prijatelj. Dovoljno je bilo da vas neko, recimo, u komšiluku, na ulici, u tramvaju, sasvim slučajno “nagazi” da odmah uslijedi ono “žalim” i slično. Na žalost, takvo osjećanje trajalo je samo dok su Igre trajale i možda još nekoliko dana kasnije.

....24sata.....









Stariji postovi

sjecas li se Sarajeva
<< 05/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031